Zajedničko ili samostalno vršenje roditeljskog prava?

Roditeljsko pravo podrazumeva skup prava i dužnosti staranja o detetu[1]: čuvanje, podizanje, vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje, te upravljanje i raspolaganje imovinom deteta. Pitanje vršenja roditeljskog prava i potreba za uređenjem istog se postavlja kada prestane zajednica života roditelja.

 

Nakon što prestane zajednica života roditelja, bez obzira da li je reč o bračnim ili vanbračnim supružnicima, javlja se potreba za uređenjem načina vršenja roditeljskog prava. Kod vanbračnih supružnika je potrebno da jedan od roditelja ili zajednički iniciraju pokretajnje postupka pred sudom kojim će biti uređen način na koji će se starati o detetu. Postupak radi vršenja roditeljskog prava mogu pokrenuti zajedničkim predlogom ili tužbom, a u oba slučaja nadležan je sud opšte nadležnosti.

 

Kod bračnih supružnika, način na koji će se vršiti roditeljsko pravo obavezno mora biti definisan u postupku razvoda braka, odnosno ne postoji mogućnost da se supružnici koji imaju maloletnu decu/dete razvedu, a da odlukom o razvodu ne bude uređen način vršenja roditeljskog prava.

 

Uređenje načina vršenja roditeljskog prava podrazumeva da se sudskom odlukom, uz obavezno pribavljanje nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad, odluči da li će roditelji vršiti roditeljsko pravo zajednički ili samostalno. U postupku se mora posvetiti dužna pažnja mišljenju deteta koje sa 10 godina može slobodno da izrazi svoje mišljenje u postupku, a sa 15 godina može odlučiti sa kojim roditeljem će živeti. U postupku sud, roditelji deteta kao i njihovi punomoćnici imaju obavezu da vode računa da se zaštite interesi deteta. Sam postupak može da se inicira na osnovu sporazuma roditelja ili na osnovu tužbe koju podnosi jedan roditelj protiv drugog. Važno je napomenuti da roditelj koji podnosi tužbu ne mora tražiti da on samostalno vrši roditeljsko pravo, već može tražiti da roditeljsko pravo vrši drugi roditelj. Na primer, otac kome majka uskraćuje da viđa dete, ili kome majka samoinicijativno određuje kad i kako može provoditi vreme sa detetom, može podneti tužbu da majka samostalno vrši roditeljsko pravo, tražeći tužbom da sud utvrdi presudom precizan model viđanja deteta sa ocem i iznos na ime doprinosa za izdržavanje koji će otac plaćati.

 

 

Zajedničko vršenje roditeljskog prava

 

Zajedničko vršenje roditeljskog prava podrazumeva da o svim pitanjima roditelji odlučuju zajednički i sporazumno i nakon prestanka zajednice života. Zajedničko vršenje roditeljskog prava nije moguće ukoliko postoje konflikti roditelja, poremećeni odnosi i neslaganja oko načina staranja o detetu. Ukoliko roditelji predlažu da se sudskom odlukom utvrdi da zajednički vrše roditeljsko pravo, sud će pre prihvatanja sporazuma i donošenja odluke pribaviti mišljenje organa starateljstva da li je u interesu deteta da roditelji zajednički vrše roditeljsko pravo.

 

Odlukom kojom se definiše da će roditelji zajednički vršiti roditeljsko pravo sud uređuje na čijoj adresi će biti prebivalište deteta[2], a o svim ostalim pitanjima roditelji odlučuju zajednički, odnosno dogovaraju se. Presudom se ne određuje iznos doprinosa jednog roditelja za izdržavanje deteta, ili koliko će vremena dete provoditi kod roditelja. Smatra se da oba roditelja jednako brinu o detetu i da jednako izdržavaju dete. U praksi zajedničko vršenje roditeljskog prava obično funkcioniše po modelu 7-7 odnosno dete je sedam dana kod jednog roditelja, a zatim sedam dana kod drugog roditelja.

 

 

Samostalno vršenje roditeljskog prava

 

Odlukom kojom se dete poverava jednom roditelju na samostalno vršenje roditeljskog prava, sud će uz prethodno pribavljanje mišljenje organa starateljstva, odlučiti i o modelu viđanja deteta sa drugim roditeljem, kao i o doprinosu za izdržavanje koje plaća roditelj koji ne vrši samostalno roditeljsko pravo[3]. Postoji niz varijanti modela viđanja od kojih su neki, najčešće po sporazumu, široki modeli viđanja i podrazumevaju veću fleksibilnost roditelja u pogledu dogovora. Roditelj koji samostalno vrši roditeljsko pravo nema pravo da uskrati da dete provodi vreme sa drugim roditeljem u terminima definisanim sudskom odlukom, a postoje posebni sudski postupci kojima se može prinuditi da to učini. Isto važi i za doprinos za izdržavanje, koji ako se ne isplaćuje, roditelj koji samostalno vrši roditeljsko pravo ima mogućnost da u ime deteta pokrene postupak prinudnog izvršenja sa ciljem da se ovaj doprinos plati. U ovom slučaju, deca su oslobođena plaćanja sudskih troškova na ime taksi za podnošenje predloga za izvršenje, kao i predujma koji se isplaćuje javnom izvršitelju.

 

Samostalno vršenje roditeljskog prava ne znači da roditelji nisu postigli saglasnost, i ono takođe može biti proizvod sporazuma između roditelja, u kom slučaju je sudski postupak jednostavniji, manje stresan za roditelje i dete, i pokreće se predlogom. U sudskom postupku procenjuje se da li je taj sporazum u najboljem interesu deteta i traži se mišljenje organa starateljstva. Veoma retko se dešava u praksi da se u porodicama sa više dece donese odluka da se deca razdvoje.

 

Roditelj koji ne vrši samostalno roditeljsko pravo ima pravo i da odlučuje o pitanjima koja bitno utiču na život deteta[4], naročito o obrazovanju deteta, preduzimanju većih medicinskih zahvata nad detetom, promeni prebivališta deteta i raspolaganju imovinom deteta velike vrednosti. Ukoliko nije moguće postići sporazum između roditelja, postoje modaliteti da sud uredi neko bitno pitanje u konkretnom slučaju i samo za pojedinačnu situaciju. Tako na primer, sud može delimično lišiti roditeljskog prava roditelja koji odbija da drugom roditelju koji samostalno vrši roditeljsko pravo da saglasnost za promenu prebivališta deteta, ukoliko proceni da je to u detetovom najboljem interesu.

 

Pored prava na odlučivanje, roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo da dobije informacije o svom detetu od obrazovne, zdravstvene ili druge ustanove[5], i postoje mehanizmi zaštite ako mu se uskraćuju informacije o detetu. Jedini način da se roditelj u potpunosti isključi iz života deteta i da mu se uskrati pravo da odlučuje o bitnim pitanjima, kao i pravo da viđa dete jeste da se delimično ili u celosti liši roditeljskog prava sudskom odlukom, ako za to postoje opravdani razlozi.

 

 

Umesto zaključka

 

Kod zajedničkog vršenja roditeljskog prava uvek postoji sporazum, i tužbom nije moguće tražiti da sud donese odluku kojom će roditelji zajednički vršiti roditeljsko pravo, dok kod samostalnog vršenja roditeljskog prava može postojati sporazum roditelja koji se definiše predlogom o kome odlučuje sud, a u slučaju neslaganja roditelja podnosi se tužba.

 

Jednom uređen način vršenja roditeljskog prava se može menjati, kako sa zajedničkog na samostalno i obrnuto, tako i u okviru samostalnog mogu se menjati svi elementi definisani sudskom odlukom - roditelj kome je dete povereno, model viđanja i visina doprinosa za izdržavanje. Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo nije isključen iz života deteta i ima prava da odlučuje o svim pitanjima koja bitno utiču na život deteta, i da postoje sudski, upravni ili drugi postupci za svaku situaciju kada se roditelju koji ne vrši samostalno roditeljsko pravo, ili kada o pravu na vršenje roditeljskog prava još uvek nije doneta odluka, uskraćuje neko pravo ili informacija.

 

Ne postoji pravilo za to šta je bolje, ni za dete ni za roditelje, odnosno da li je bolje zajedničko ili samostalno vršenje roditeljskog prava već to uvek zavisi od svih okolnosti konkretnog slučaja. U obe varijante treba težiti postizanju sporazuma u cilju izbegavanja vođenja dugotrajnog sudskog postupka, koji neminovno produbljuje konflikt između roditelja, stvara troškove i izuzetno je stresan.