Izvor fotografije: Sydney Sims / Unsplash

 

 

"Nasilje u porodici predstavlja primenu fizičke i psihičke sile prema članovima porodice uz

ugrožavanje i povređivanje domena sigurnosti i odnosa poverenja i ispoljavanje kontrole i

moći nad članovima porodice, bez obzira da li je u domaćem zakonodavstvu predviđeno

kao krivično delo i da li je izvršilac nasilja prijavljen organima gonjenja ili ne."[1]

 

 

Iako je opšteprihvaćeni stav savremenog društva, pa samim tim i Srbije, da nasilje u porodici nedvosmisleno predstavlja vid nedozvoljenog, štetnog i kriminalnog ponašanja, koje se mora sprečiti i kažnjavati, svedoci smo činjenice da se radi o široko rasprostranjenoj pojavi, koja se javlja u raznim oblicima i često završava na najtragičniji način. Pitanje koje se nameće je da li su postojeći pravni mehanizmi efikasni i dovoljni za delotvorno suzbijanje nasilja u porodici, te ukoliko jesu, zašto se stopa nasilja u porodici i njegovih najtežih oblika ne smanjuje. Odgovor na ovo pitanje zahteva analizu međunarodnih i domaćih pravnih propisa iz ove oblasti, ispitivanje njihove međusobne usklađenosti, analizu prakse i doslednosti u primeni postojećih pravnih propisa ali i shvatanje i razumevanje suštine nasilja u porodici i njegovih osnovnih uzroka od strane svih pripadnika društvene zajednice.

 

Delotvorna borba protiv nasilja u porodici ne može postojati ukoliko se ne razumeju osnovne specifičnosti ovog oblika kriminaliteta a to su:

 

  • društevna grupa u kojoj se ispoljava, odnosno, da se  događa u porodici, koja po svojoj prirodi treba da predstavlja segment života svake osobe koji pruža sigurnost i bliskost, mesto gde se vrši prva socijalizacija ličnosti i usvajaju prvi vrednosni stavovi. Vršenjem nasilja u porodici narušava se taj domen sigurnosti, nestaje poverenje i ispoljava se moć i kontrola, što dovodi do brojnih negatvnih implikacija, kako u razvoju i životu samih članova porodice, tako i do problema u ostalim društvenim odnosima.

 

  • da predstavlja rodno zasnovano nasilje, gde su žene dominantne žrtve, a osobe muškog pola izvršioci. Navedeno ne znači da osobe muškog pola ne mogu biti žrtve nasilja u porodici, ali je njihov udeo veoma mali u odnosu na žene žrtve.

 

  • prethodno navedeno otkriva i osnovne uzroke nasilja u porodici, a to su rodni stereotipi i predrasude, koje određuju društvene uloge muškaraca i žena, njihov položaj, očekivanja i dužnosti. Navedeno znači da ustaljene tradicionalne forme i obrasci ponašanja, osobe ženskog pola dovode u rizik od nasilja, dodeljujući im određenu društvenu ulogu.

 

  • prihvaćenost i ustaljenost navedenih stereotipa i predrasuda dovodi do neprepoznavanja osnovih uzroka nasilja, pa ni samog nasilja, što dovodi do postojanja visoke tamne brojke ovog oblika kriminaliteta i njegovog neprijavljivanja, sve dok ne dođe do najstrašnijih posledica.

 

 

Međunarodna i domaća pravna regulativa nasilja u porodici

 

Međunarodna zajednica je pre više decenija promenila ustaljena, ali ničim opravdana shvatanja, da ono što se dešava u porodici, pa makar to bilo i nasilje, predstavlja privatnu stvar članova te porodice. Shodno tome, doneto je više dokumenta gde se decidirano navodi da nasilje u porodici predstavlja oblik kriminaliteta, ukazuje na njegove osnovne specifičnosti, njegovu etiologiju i mere koje je potrebno preduzimati radi njegovog sprečavanja i prevencije. Najznačajnija od tih dokumenata su:

 

 

 

  • Pekinška deklaracija i Platforma za akciju usvojene su na Četvrtoj svetskoj konvenciji i u njima je istaknuto da su u svim državama pripadnice ženskog roda izložene fizičkim, seksualnim i psihološkim nasilnim radnjama, koje su rasprostranjene bez obzira na imovinske, klasne i kulturne razlike.

 

Najznačajniji međunarodni pravni dokument regionalnog karaktera je Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja u porodici (Istanbulska konvencija). Njen značaj ogleda se u tome što je to prvi regionalni dokument donet pod okriljem Saveta Evrope, a koji sadrži pravnoobavezujuće norme koje se odnose na sprečavanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Države su potpisivanjem Istanbulske konvencije preuzele obaveze koje se mogu posmatrati na tri nivoa: obaveze u pogledu prevencije nasilja nad ženama i nasilja u porodici, obaveze u pogledu zaštita žrtava i obaveze vezane za procesuiranje i kažnjavanje učinilaca.

 

Republika Srbija je potpisnica svih ovih međunarodnih pravnih akata, tako da je i pravni sistem Srbije u velikoj meri usklađen sa njima. Pravna zaštita od nasilja u porodici u Srbiji je obezbeđena na tri nivoa i to:

 

  • građanskopravna zaštita od nasilja u porodici regulisana je Porodičnim zakonom RS[2], koji u glavi devet propisuje posebna pravila postupka za zaštitu od nasilja u porodici i predviđa više mera zaštite od nasilja u porodici.

 

  • krivičnopravna zaštita ogleda se u propisivanju posebnog krivičnog dela nasilje u porodici čl.194 KZ u grupi dela protiv braka i porodice, koji zabranjuje sve vidove nasilja prema članovima porodice kao i kvalifikovane oblike u slučaju nastupanja težih posledica. Vredno je pomena da Krivični zakonik propisuje kao jednu od mera bezbednosti – zabranu prilaska i komunikacije sa oštećenim, koja može biti od izuzetnog značaja upravo kod krivičnog dela nasilje u porodici.

 

  • zaštita prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici treba da ima preventivno dejstvo i da obezbedi potpunu i dugotrajnu zaštitu žrtve. Osnovna specifičnost, ali i prednost ovog Zakona ogleda se u tome što je njegova primena moguća i pre nego što se nasilje dogodilo, odnosno, kada su ustanovljeni faktori rizika od budućeg nasilja. Navedeno se postiže izricanjem hitnih mera privremenog udaljenja iz stana i zabrane prilaska i komunikacije sa žrtvom koje mogu najduže trajati 32 dana. U tom periodu, posebno formirana grupa stručnjaka za koordinaciju i saradnju treba da nađe načine i modalitete da obezbedi trajnu zaštitu žrtvama.

 

Značajno je ukazati da se navedeni vidovi pravne zaštite međusobno ne isključuju, odnosno, mogu teći paralelno, što je sasvim razumljivo imajući u vidu da imaju različite ciljeve.

 

 

Formalna ili delotvorna pravna zaštita

 

Posmatrajući predstavljeni pravni okvir, može se reći da je pravna zaštita od nasilja u porodici kompletna i sveobuhvatna u Srbiji, ali šta je sa njenom delotvornošću u pogledu suzbijanja i sprečavanja nasilja? Podaci novijih relevantnih istraživanja pokazuju da je stopa nasilja ista ili veća u odnosu na ranije periode, a svedoci smo i sve učestalijih teških vidova nasilja, koji se sve češće završavaju smrtnim ishodom. Ovo navodi na pitanje, da li u Srbiji postoji suštinsko razumevanje nasilja u porodici kao kriminalnog, rodno zasnovanog nasilja, kako od strane nadležnih organa, tako i javnosti, ili je donošenje zakonskih i podzakonskih propisa samo formalno ispunjenje preuzetih međunarodnih obaveza? Drugim rečima, da li društvo i državni organi shvataju etiologiju i specifičnosti nasilja u porodici ili su tradicionalna uverenja o rodnim ulogama i stereotipima samo prikrivena donetim pravnim aktima?

 

U tom smislu, može se zaključiti, imajući u vidu aktuelno stanje stvari, da je potrebno dalje razvijanje svesti građana o uzrocima nasilja, rodnim stereotipima i predrasudama, obezbeđivanje bolje saradnje između svih relevantnih aktera u suzbijanju nasilja u porodici, podsticanje programa za obezbeđivanje dugotrajne zaštite, pomoći i podrške žrtvama, koje treba da budu u fokusu. Na kraju, potrebno je razvijati programe koji će promeniti svest nasilnika o nasilju, imajući u vidu da postojeći sistem izvršenja krivičnih sankcija ne pruža takve mogućnosti.

 

 


[1]Konstantinović-Vilić,S.,Kostić,M.,Nikolić-Ristanović,V.,Kriminologija, Centar za publikacije Pravnog fakulteta u Nišu, Niš, 2012.godina, str.116

 

[2] Porodični zakon RS, Sl.glasnik RS br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015

Ostavite komentar:

Griva30.01.2021. | 10:01
''U tom smislu, može se zaključiti, imajući u vidu aktuelno stanje stvari, da je potrebno dalje razvijanje svesti građana o uzrocima nasilja, rodnim stereotipima i predrasudama, obezbeđivanje bolje saradnje između svih relevantnih aktera u suzbijanju nasilja u porodici, podsticanje programa za obezbeđivanje dugotrajne zaštite, pomoći i podrške žrtvama, koje treba da budu u fokusu. Na kraju, potrebno je razvijati programe koji će promeniti svest nasilnika o nasilju, imajući u vidu da postojeći sistem izvršenja krivičnih sankcija ne pruža takve mogućnosti.''Ovo citirano je, po mom misljenju(a prezivela sam nasilje i godinama ga trpela)kljucno, kako bi se sprecili najtragicniji ishodi nasilja jer, realno,ljudi koji pribegavaju nasilju kao i oni koji trpe nasilje, najvise imaju potrebu za najkvalitetnijom mogucom psihoterapijom i, onaj vid ''vaspitavanja u socijalnom zavodu moze da bude mnogo svrsishodniji nego klasicna primena represione kazne zatvora i zabrane prilaska, koji cesto u nasilniku mogu izazvati jos veci gnev i dovoljno je mozda da se napije pod psihickim pritiskom cele te konfuzne i stresne situacije, pa da ucini nepopravljivo najtragicnije delo, gde zivot gube i zrtva nasija pa i deca na zalost a i sam nasilnik. Iskreno mislim da bismo svi morali proci jednu obuku sa psiholozima i sociolozima, psihoterapeutima i sl.i pre no sto postanemo roditelji. Naime, ja licno bih se postarala da se od najranijeg detinjstva ovaj vid obrazovanja uvede jos u skole od samog pocetka i to sa vrlo ozbiljno pripremljenim programom i kvalitetno obucenim nastavnim osobljem jer, to treba da formira buduce licnosti koje ce umeti da na pravi konstruktivan nacin resavaju sve probleme.S druge strane,ogroman problem jeste materijalni status zrtava nasilja jer, vecina tih zena su ili nezaposlene ili imaju minimalne plate, a cesto i nereseno stambeno pitanje i, upravo iz ugla zrtve, reci su da je najbolja podrska zrtvi da joj se obezbedi posao, da joj se na neki nacin da i prednost pri zaposljavanju, kako bi osetila sigurnost i konkretnu podrsku i dobila snagu da prebrodi taj jako tezak, stresan period zivota ali, licno nisam dozivela nikakvu podrsku s te strane i tu dajem drzavi ogroman minus, ogroooman!Jer ja kao profesor na desetine puta nisam uspela dobiti posao ni na zameni, iako su direktori bili upoznati s mojom situacijom ,cak u jednoj skoli su i moja deca bila djaci, ali direktorka mi je podmetala nogu, i nije me htela primiti na posao, e, to je uzasno, moram reci, ubije coveka dodatno, jer, pravo da Vam kazem: kad ljudi zive u neizvesnosti od danas do sutra, kako da ne polude i ne budu nervozni i ne dodje do nasilja? Znaci, dok sistem ne bude takav da pomaze ljudima da iskazu ono najbolje u sebi, nema nam pravog spasa! Hvala na zalaganju, nastavite tako, potrebni ste nam svi koji imate znanje da ga sirite i edukujete nas kako bi nam svima bilo prijatnije da zivimo u drustvu sa, daj Boze svim edukovanim i svesnim i, zadovoljnim gradjanima!

Komentar je dodat i čeka odobrenje.

Smernice za objavljivanje sadržaja

Autori i komentatori sadržaja na Platformi Otvorena vrata pravosuđa individualno su odgovorni za sadržaj objavljenih tekstova, informacija i komentara. Ipak, Platfoma će voditi računa da sadržaj bude dozvoljen za objavljivanje u skladu sa Zakonom o javnom informisanju i medijima i Zakonom o elektronskim medijima.

Neće biti objavljeni sadržaji:

Autori tekstova, informacija i komentara koji su sudije, tužioci, zamenici tužilaca i advokati će postupati u skladu sa Zakonom o sudijama, Zakonom o javnom tužilaštvu, Zakonom o advokaturi i profesionalnim kodeksima.

Sudije, tužioci i zamenici javnih tužilaca neće:

Prijavite se

Pretraga